Prvi put sam kročio na obalu Tare jedne rane jeseni. Vazduh je bio čist i oštar poput stakla, a oblaci su se nadnosili nad kanjonom kao gust pokrivač. Nisam znao šta da očekujem. Bio sam samo još jedan novajlija željan adrenalina, spakovanih snova u rancu, s nedovoljno sna iza sebe. Rafting na Tari mi je tada bio nešto potpuno strano – delovalo je opasno, izazovno i istovremeno neodoljivo privlačno. A onda sam upoznao taj neponovljivi grleni huk reke, njene zelene vrtloge, neukrotive brzake i mirne, gotovo meditativne delove. Tog dana, dok sam gledao kako se kapljice vode penju uz veslo, negde duboko u sebi znao sam da se više nikada neću osećati isto.
Sećam se kako se sve činilo ubrzano i nemoguće u tom prvom susretu. Mislio sam: kako ću preživeti ove strme padove vode, ove krivine koje se ne vide, a kriju možda još veću snagu reke? Ali tada sam otkrio da je Tara zapravo prijatelj, samo onaj koji od vas zahteva poštovanje i iskrenost. Da biste veslali njenim brzacima, morate joj se prepustiti. Tako se razvila moja tiha, ali neraskidiva veza s ovom rekom – ne kao s nečim što se treba osvojiti, već kao s nečim što zaslužuje da nu verujete i dopustite mu da vas vodi.
Često me pitaju, prijatelji i stranci, šta je to u rafting na Tari avanturi zbog čega joj se uvek vraćam. Za mene je teško odgovoriti jednom rečenicom jer tu se ne radi samo o uzbuđenju, vodi ili lepoti pejzaža – iako je pejzaž zadivljujući. Kanjon Tare ume da izgleda kao da je otrgnut od ostatka sveta: strme litice, zeleno-plavi odsjaj reke, magla koja lebdi nad obalama tokom jutarnjih časova. To je mesto na kojem se istovremeno osećam i beskrajno sićušnim i zastrašujuće živim.
Istina, volim taj neizbežni nalet adrenalina kada sednete u gumeni čamac, čvrsto uhvatite veslo i čujete instrukcije skipera. Svaka komanda: ‘Napred!’, ‘Nazad!’, ‘Drži!’ – ispunjava vas osećajem zajedništva sa grupom ljudi koje, možda, prvi put vidite. Skupa delite i strah i smeh, i to vas zbližava na nivou mnogo dubljem od tipičnih gradskih susreta. Taj iznenadni osećaj poverenja nije samo prema vodiču, već i prema reci, prema svima koji su tu s vama.
Ipak, adrenalinski deo je samo jedan sloj. Tara mi je pokazala da se iza tog snažnog udarca vode krije i neobično čista tišina. Kada brzaci utihnu, a vi se zateknete u mirnom delu reke, često osećate kako sve vaše misli postaju nečujne. Svet staje. Vodeno ogledalce odražava vaša razmišljanja, vaša uverenja, sumnje i želje. Tu se, valjda, mnogi od nas istinski otvore. U toj tišini na Tari, svaka briga zaliči na nešto daleko, neuhvatljivo. A opet, tako se jasno oseti koliko su u životu bitni oni trenuci koje možda svakodnevno propuštamo.
Otkrio sam da je rafting na Tari i mesto ponovnog spajanja sa sobom. Tamo gore, među borovima, svež vazduh širi vam pluća, a uveče, kad sunce zađe iza kanjona, buka grada i haos tehnologije postaju trivijalni. Ostaju samo tihi razgovori uz logorsku vatru, šum reke u pozadini i osećaj da pripadate nečemu većem. Možda je upravo taj osećaj pripadanja nešto najjače, najneuhvatljivije. Nismo stvoreni da se uvek osećamo kao jedinke, odsečeni jedni od drugih. Kada sedite na obali i gledate kako mesečina prosipa svoju svetlost na reku, shvatite da vas priroda podseća da smo svi deo istog toka – i mi i reka, i drveće i nebo.
Naravno, i ljudi koje sam upoznao na rafting na Tari avanturi čine važan deo moje priče. I to ne samo moji saputnici iz čamca, već i lokalno stanovništvo i vodiči, koji iz generacije u generaciju, prenose mudrost reke i poštovanje prema njoj. Oni vas dočekuju uz osmeh, toplu rakiju ili sveže pripremljenu večeru, pričaju legende o kanjonu, o vremenima kada su se ljudi kretali samo na konjima i kako se nekada živelo daleko od savremenog sveta. Imaju taj prirodni, iskreni šarm, koji čoveka uveri da nije sve izgubljeno u ovom vremenu kada se sve meri lajkovima i šerovima.
Zato se, valjda, svake godine vraćam. Radujem se tom susretu s neizmernim plavetnilom reke, s novim ljudima koje ću tek upoznati i sa starim prijateljima, domaćinima rafting kampa Rajska rijeka koji me dočekuju kao da se znamo čitav život.
Tara me naučila još nečemu: svaki put kada joj se vratim, od nje odem malo drugačiji. Ponekad, to je samo sitna promena – možda veća zahvalnost za sve što imam. Ponekad je to nešto veće, kao odluka da usporim tempo i pronađem više prostora za sebe i ljude koje volim. Neretko mi se događa da nakon nekoliko dana provedenih na njoj, osetim kako resetujem ne samo um, već i telo, dušu, sve. Kako nestaju anksioznost i nesanica, kako ponovo osećam sočnu radost u svakom zalogaju hrane, kako cenim dobru reč ili običan pozdrav.
Možete mi verovati na reč ili možete ostati skeptični. Ali, ako poželite da se upustite u tu čudesnu rafting na Tari avanturu, da sednete u čamac i veslate brzacima, okruženi najlepšim nijansama zelene koje ste ikad videli – onda ćete shvatiti. Shvatićete zašto se ljudi stalno vraćaju Tari i najboljem rafting kampu Rajska rijeka, zašto svako ko je makar jednom stao pred taj kanjon oseća neodoljivu čežnju da ga ponovno vidi.
Na kraju, teško je opisati rečima svu lepotu, ushićenje i tiho zadovoljstvo koje pruža rafting na Tari. Zato je moj savet uvek isti: spakujte se i krenite. Možda niste sigurni šta da očekujete, možda ste zabrinuti da niste spremni. Ali upravo je u tome čar. Tara će vas voleti i ako ste iskusni rafter, i ako vam je prvi put da se susrećete sa veslom i pojmom brzaka. Samo joj priđite iskreno, s poštovanjem i spremnošću da se prepustite njenim zakonima, i obećavam vam: vratićete joj se čim budete mogli. Jer svako ko jednom iskusi njen magični zagrljaj, zna da se Tara duboko uvuče pod kožu, postajući poput starog prijatelja, a kamp Rajska rijeka poput doma koji nas čeka, siguran i topao, spreman da nam ponudi sve što smo propustili u ludom ritmu svakodnevnice.
Zato, kada me pitaju ‘Zašto se na Taru uvek vraćaš?’, mogu samo da slegnem ramenima i da odgovorim jednim osmehom. Čak i da poželim, ne umem drugačije. Rafting na Tari zove, a ja uvek odgovaram. To je veza koju ne moram da objašnjavam nikome. Ona je jednostavno tu – utisnuta u meni, poput ljubavi koja ne traži reči, samo prisustvo.
P.S. Zahvaljujemo se našem dragom i uvek rado viđenom gostu Nemanji Markoviću koji je u ovom predivnom tekstu podelio sa nama svoje rafting na Tari iskustvo.
Hvala od srca!!!