fbpx

Rafting na Tari – Zašto mu se uvek vraćam

Rafting na Tari - Zašto mu se uvek vraćam

Prvi put sam kročio na obalu Tare jedne rane jeseni. Vazduh je bio čist i oštar poput stakla, a oblaci su se nadnosili nad kanjonom kao gust pokrivač. Nisam znao šta da očekujem. Bio sam samo još jedan novajlija željan adrenalina, spakovanih snova u rancu, s nedovoljno sna iza sebe. Rafting na Tari mi je tada bio nešto potpuno strano – delovalo je opasno, izazovno i istovremeno neodoljivo privlačno. A onda sam upoznao taj neponovljivi grleni huk reke, njene zelene vrtloge, neukrotive brzake i mirne, gotovo meditativne delove. Tog dana, dok sam gledao kako se kapljice vode penju uz veslo, negde duboko u sebi znao sam da se više nikada neću osećati isto.

Sećam se kako se sve činilo ubrzano i nemoguće u tom prvom susretu. Mislio sam: kako ću preživeti ove strme padove vode, ove krivine koje se ne vide, a kriju možda još veću snagu reke? Ali tada sam otkrio da je Tara zapravo prijatelj, samo onaj koji od vas zahteva poštovanje i iskrenost. Da biste veslali njenim brzacima, morate joj se prepustiti. Tako se razvila moja tiha, ali neraskidiva veza s ovom rekom – ne kao s nečim što se treba osvojiti, već kao s nečim što zaslužuje da nu verujete i dopustite mu da vas vodi.

 

Rafting na Tari - Zašto mu se uvek vraćam

Često me pitaju, prijatelji i stranci, šta je to u rafting na Tari avanturi zbog čega joj se uvek vraćam. Za mene je teško odgovoriti jednom rečenicom jer tu se ne radi samo o uzbuđenju, vodi ili lepoti pejzaža – iako je pejzaž zadivljujući. Kanjon Tare ume da izgleda kao da je otrgnut od ostatka sveta: strme litice, zeleno-plavi odsjaj reke, magla koja lebdi nad obalama tokom jutarnjih časova. To je mesto na kojem se istovremeno osećam i beskrajno sićušnim i zastrašujuće živim.

Istina, volim taj neizbežni nalet adrenalina kada sednete u gumeni čamac, čvrsto uhvatite veslo i čujete instrukcije skipera. Svaka komanda: ‘Napred!’, ‘Nazad!’, ‘Drži!’ – ispunjava vas osećajem zajedništva sa grupom ljudi koje, možda, prvi put vidite. Skupa delite i strah i smeh, i to vas zbližava na nivou mnogo dubljem od tipičnih gradskih susreta. Taj iznenadni osećaj poverenja nije samo prema vodiču, već i prema reci, prema svima koji su tu s vama.

 

Rafting na Tari - Zašto mu se uvek vraćam

Ipak, adrenalinski deo je samo jedan sloj. Tara mi je pokazala da se iza tog snažnog udarca vode krije i neobično čista tišina. Kada brzaci utihnu, a vi se zateknete u mirnom delu reke, često osećate kako sve vaše misli postaju nečujne. Svet staje. Vodeno ogledalce odražava vaša razmišljanja, vaša uverenja, sumnje i želje. Tu se, valjda, mnogi od nas istinski otvore. U toj tišini na Tari, svaka briga zaliči na nešto daleko, neuhvatljivo. A opet, tako se jasno oseti koliko su u životu bitni oni trenuci koje možda svakodnevno propuštamo.

Otkrio sam da je rafting na Tari i mesto ponovnog spajanja sa sobom. Tamo gore, među borovima, svež vazduh širi vam pluća, a uveče, kad sunce zađe iza kanjona, buka grada i haos tehnologije postaju trivijalni. Ostaju samo tihi razgovori uz logorsku vatru, šum reke u pozadini i osećaj da pripadate nečemu većem. Možda je upravo taj osećaj pripadanja nešto najjače, najneuhvatljivije. Nismo stvoreni da se uvek osećamo kao jedinke, odsečeni jedni od drugih. Kada sedite na obali i gledate kako mesečina prosipa svoju svetlost na reku, shvatite da vas priroda podseća da smo svi deo istog toka – i mi i reka, i drveće i nebo.

 

Rafting na Tari - Zašto mu se uvek vraćam

Naravno, i ljudi koje sam upoznao na rafting na Tari avanturi čine važan deo moje priče. I to ne samo moji saputnici iz čamca, već i lokalno stanovništvo i vodiči, koji iz generacije u generaciju, prenose mudrost reke i poštovanje prema njoj. Oni vas dočekuju uz osmeh, toplu rakiju ili sveže pripremljenu večeru, pričaju legende o kanjonu, o vremenima kada su se ljudi kretali samo na konjima i kako se nekada živelo daleko od savremenog sveta. Imaju taj prirodni, iskreni šarm, koji čoveka uveri da nije sve izgubljeno u ovom vremenu kada se sve meri lajkovima i šerovima.

Zato se, valjda, svake godine vraćam. Radujem se tom susretu s neizmernim plavetnilom reke, s novim ljudima koje ću tek upoznati i sa starim prijateljima, domaćinima rafting kampa Rajska rijeka koji me dočekuju kao da se znamo čitav život.

 

Rafting kamp Rajska rijeka

Tara me naučila još nečemu: svaki put kada joj se vratim, od nje odem malo drugačiji. Ponekad, to je samo sitna promena – možda veća zahvalnost za sve što imam. Ponekad je to nešto veće, kao odluka da usporim tempo i pronađem više prostora za sebe i ljude koje volim. Neretko mi se događa da nakon nekoliko dana provedenih na njoj, osetim kako resetujem ne samo um, već i telo, dušu, sve. Kako nestaju anksioznost i nesanica, kako ponovo osećam sočnu radost u svakom zalogaju hrane, kako cenim dobru reč ili običan pozdrav.

Možete mi verovati na reč ili možete ostati skeptični. Ali, ako poželite da se upustite u tu čudesnu rafting na Tari avanturu, da sednete u čamac i veslate brzacima, okruženi najlepšim nijansama zelene koje ste ikad videli – onda ćete shvatiti. Shvatićete zašto se ljudi stalno vraćaju Tari i najboljem rafting kampu Rajska rijeka, zašto svako ko je makar jednom stao pred taj kanjon oseća neodoljivu čežnju da ga ponovno vidi.

 

Rafting na Tari - Zašto mu se uvek vraćam

Na kraju, teško je opisati rečima svu lepotu, ushićenje i tiho zadovoljstvo koje pruža rafting na Tari. Zato je moj savet uvek isti: spakujte se i krenite. Možda niste sigurni šta da očekujete, možda ste zabrinuti da niste spremni. Ali upravo je u tome čar. Tara će vas voleti i ako ste iskusni rafter, i ako vam je prvi put da se susrećete sa veslom i pojmom brzaka. Samo joj priđite iskreno, s poštovanjem i spremnošću da se prepustite njenim zakonima, i obećavam vam: vratićete joj se čim budete mogli. Jer svako ko jednom iskusi njen magični zagrljaj, zna da se Tara duboko uvuče pod kožu, postajući poput starog prijatelja, a kamp Rajska rijeka poput doma koji nas čeka, siguran i topao, spreman da nam ponudi sve što smo propustili u ludom ritmu svakodnevnice.

Zato, kada me pitaju ‘Zašto se na Taru uvek vraćaš?’, mogu samo da slegnem ramenima i da odgovorim jednim osmehom. Čak i da poželim, ne umem drugačije. Rafting na Tari zove, a ja uvek odgovaram. To je veza koju ne moram da objašnjavam nikome. Ona je jednostavno tu – utisnuta u meni, poput ljubavi koja ne traži reči, samo prisustvo.

P.S. Zahvaljujemo se našem dragom i uvek rado viđenom gostu Nemanji Markoviću koji je u ovom predivnom tekstu podelio sa nama svoje rafting na Tari iskustvo.

Hvala od srca!!!

Leave a Reply

Text Widget

Nulla vitae elit libero, a pharetra augue. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue. Donec sed odio dui. Etiam porta sem malesuada.

Recent Comments